Isusov život

Poglavlje 47—Isus tješi svoje učenike

Pogledavši na svoje učenike pogledom, koji je izražavao svu njegovu božansku ljubav i nježno saučešće, Krist je rekao: “Sad se proslavi Sin čovečji, i Bog se proslavi u njemu.” Pošto je Juda napustio gornju sobu, Krist se nalazio sam sa jedanaestoricom. Prije nego što je počeo da im govori o svom skorom odlasku, on je najprije htio da im skrene pažnju na cilj svog poslanstva. Htio je da im svrha njegovog djela bude stalno pred očima. U svim njegovim poniženjima i stradanjima, tješila ga je misao, da će time proslaviti ime svoga Oca. Na ovaj je cilj najprije upućivao misli svojih učenika. IZ 208.2

Tada im se obratio nježnim riječima: “Dječice još sam malo s vama; tražit ćete me, i kao što rekoh Jevrejima: kuda ja idem, vi ne možete doći, i vama govorim sad”.¹ IZ 208.3

Učenici se nisu obradovali, kad su to čuli. Njih je obuzeo strah i okupili su se oko svog Spasitelja, svog Učitelja i Gospoda, svog vjernog Prijatelja, koji im je bio draži od vlastitog života. Njemu su se obraćali u svim svojim teškoćama, kod njega su tražili utjehu u svojim bolovima i razočaranjima. Sada je trebalo da ih ostavi same u njihovoj nemoći. Mračna predosjećanja ispunjavala su njihova srca. IZ 208.4

Ali Spasitelj im je uputio riječi pune nade. Znao je da će ih neprijatelj napasti, i da sotona ima više uspjeha, kod onih, koji su potišteni zbog teškoća. Zato je nastojao da odvrati njihove poglede od “vidljivih” stvari i da ih uputi na “nevidljive”.² Sa zemaljskih nevolja, uputio je njihov pogled na nebeski dom. IZ 208.5

“Da se ne plaši srce vaše, vjerujte u Boga i mene vjerujte. Mnogi su stanovi u domu Oca mojega. A da nije tako, kazao bih vam. Idem da vam pripravim mjesto. I kad otidem i pripravim vam mjesto, opet ću doći, i uzet ću vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja. Kuda ja idem znate, i put znate.” Iz ljubavi prema vama ja sam došao na svijet. Za vas sam radio. Kada budem otišao, opet ću raditi za vas. Ja sam došao na svijet da se otkrijem vama, da bi ste vi vjerovali. Idem k Ocu, da s njime radim za vas. Kristov odlazak je imao drugi cilj nego što su oni mislili. On nije značio konačan rastanak. Isus je otišao da im pripremi mjesto, da bi se mogao vratiti i uzeti ih k sebi. I dok im on bude pripremio stanove, oni treba da izgrađuju svoj karakter po njegovom božanskom primjeru. IZ 208.6

Ipak učenici su bili zbunjeni. Toma, koga je uvijek mučila sumnja, rekao je: “Gospode, ne znamo kuda ideš, i kako možemo put znati? Isus mu reče: ja sam put, istina i život. Nitko neće doći k Ocu do kroz mene. Kad bi ste mene znali, znali biste i Oca moga. I otsada ga poznajete, i vidjeli ste ga.” IZ 209.1

Nema mnogo puteva, koji vode u nebo. Ne može svaki izabrati svoj put. Krist je rekao ja sam put... Nitko ne će doći k Ocu do kroz mene.” Od časa kada je bila izgovorena prva evanđeoska propovijed, kad je u raju bilo objavljeno, da će ženino potomstvo zgaziti glavu zmiji — Krist se otkrio kao put, istina i život. On je bio put još kad je Adam živio, i kad je Abel prinio Bogu krv žrtvovanog jagnjeta, koja je pretstavljala krv Spasitelja. Krist je bio put kojim su se patrijarsi i proroci mogli spasti. On je jedini put, kojim mi možemo doći k Bogu. IZ 209.2

“Kad biste mene znali”, rekao je Isus, “znali biste i Oca moga. I otsad ga poznajete i vidjeli ste ga”. Učenici još nisu razumjevali. “Gospode, pokaži nam Oca, i bit će nam dosta”. IZ 209.3

Kad je vidio da ga tako teško shvataju, Krist je dodao sa izrazom bolnog iznenađenja: “Toliko sam vremena s vama, i nisi me poznao, Filipe”! Zar je moguće da niste poznali Oca u djelima, koja je izvršio kroz mene? Zar ne vjerujete da sam ja došao da posvjedočim Oca? “Kako ti govoriš: pokaži nam Oca? Tko vidi mene, vidi Oca”. Postavši čovjek, Krist nije prestao da bude Bog. Iako se ponizio, obukavši čovječiju prirodu, on je zadržao svoje božanstvo. Samo je Krist mogao da ljudima otkrije Oca, i učenici su u toku više od tri godine bili svjedoci ovog otkrivenja. IZ 209.4

“Vjerujte meni da sam ja u Ocu i Otac u meni; vjerujte bar po tim djelima”. Njihova se vjera mogla sigurno osloniti na dokaz, koji je Bog dao u Kristovim djelima, koja nitko od ljudi nije nikada činio niti bi ikada mogao da čini. Kristova djela svjedočila su u prilog njegovog božanstva, kroz njega se Otac otkrio. IZ 209.5

Da su učenici vjerovali u tu živu vezu između Oca i Sina, njihova ih vjera ne bi napustila, kad su vidjeli da Krist strada i umire da bi spaso izgubljeni svijet. Krist je htio da podigne njihovu slabu vjeru do visokog iskustva, koje su mogli postići da su zaista razumjeli tko je on, — Bog u ljudskom tijelu. On je želio da podigne njihovu vjeru do Boga i da je učvrsti kao siguran lenger u njemu. Sa kakvom toplinom i sa kakvom istrajnošću se naš milostivi Spasitelj trudio da pripremi učenike za oluju iskušenja, koja će doći na njih! On je želio da ih sakrije sa sobom u Bogu. IZ 209.6

Dok je Isus izgovarao ove riječi, Božja slava je obasjavala njegovo lice, i svi prisutni, slušajući ga zadivljeno, osjećali su sveti strah. Njihova su srca, više nego ikada, bila privučena njemu. I dok ih je veća ljubav privlačila Kristu, oni su se i međusobno približili. Činilo im se da je nebo sasvim blizu njih, i riječi, koje su slušali, činile su im se kao riječi nebeskog Oca. IZ 210.1

“Zaista, vam kažem, tko vjeruje u mene, djela, koja ja činim i on će činiti”. Spasitelj je želio da njegovi učenici shvate zašto se on kao Bog sjedinio sa čovjekom. On je došao na svijet da u njemu otkrije slavu Božju, da svojom silom, koja preporađa, podigne čovjeka. Bog se otkrio u njemu, da bi se on otkrio u njima. Isus nije pokazao nikakve osobine niti moć, koju ljudi nebi mogli da postignu vjerom u njega. Svi njegovi učenici mogu da postignu ono isto savršenstvo, koje je on postigao ako se pokore Bogu kao što se on pokorio. IZ 210.2

“I veća djela od ovih će činiti, jer ja idem k Ocu svome”. Krist nije htio time reći da će djela, koja budu učenici činili, imati veću vrijednost od njegovih, nego da će biti veća po prostranstvu. On nije govorio samo o čudesima, već i o svemu onome, što će se učiniti kroz Svetoga Duha. IZ 210.3

Ovo se obećanje ostvarilo poslije Spasitiljevog uznesenja. Raspeće, uskrsenje i Kristovo uznesenje postali su za njih živa stvarnost. Vidjeli su da su se proročanstva doslovno ispunila. Ispitivali su Pismo, i sa vjerom i sigurnošću, koju nisu ranije poznavali, prihvatili su njegovu nauku. Znali su da je božanski Učitelj zaista ono, što je tvrdio da jeste. Kad su pričali svoja iskustva i veličali Božju ljubav, Duh Božji je omekšao i savladao srca i mnogi su uzvjerovali u Isusa. IZ 210.4

Obećanje, koje je Spasitelj dao svojim učenicima, važi za njegovu Crkvu do kraja vremena. Božja namjera nije bila da njegov divni plan za spasenje ljudi donese samo neznatan plod. Svi oni, koji se posvete radu, ne uzdajući se u lične sile, već u ono što Bog može da čini za njih i kroz njih, sigurno će vidjeti ispunjenje njegovog obećanja. “I veća će djela od ovih činiti, jer ja idem k Ocu svome.” IZ 210.5

Do sada učenici još nisu poznavali Spasiteljeva neograničena sredstva i njegovu silu. On im je rekao: “Do sada ne iskaste ništa u ime moje, ištite i primit ćete”.³ On im je objasnio da tajna njihovog uspjeha leži u tome, da traže silu i milost u njegovo ime. On će stajati pred Ocem i molit će se za njih. On prima molitvu onoga, koji se ponizno moli, kao da je to njegova lična želja za tu dušu. Nebo čuje svaku iskrenu molitvu. Ako takva molitva i nije izgovorena sa rječitošću, ali ako je izgovorena od srca. ona će doprijeti do nebeske svetinje, gdje Isus služi, a on će je usavršenu prinijeti Ocu, sa miomirisom tamjana svoga savršenstva. IZ 210.6

Na stazi iskrenosti i poštenja ima mnogo prepreka; ali u svakoj teškoći treba da vidimo poziv na molitvu. Ne postoji ni jedno živo biće, koje ima silu, a da tu silu nije primilo od Boga; izvor te moći pristupačan je i najslabijem ljudskom biću. “Sve što zaištete u Oca u ime moje”, rekao je Isus, “ja ću vam učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. Ako što zaištete u ime moje, ja ću učiniti.” IZ 211.1

Krist je savjetovao svojim učenicima, da se mole u njegovo ime. U njegovo ime treba da njegovi sljedbenici stoje pred Bogom. Vrijednost žrtve, koju je Krist prinio za njih, dala je i njima vrijednost u Božjim očima. Oni su skupocjeni u njegovim očima zbog Kristove pravde, koja im se pripisuje. Zbog Kristove ljubavi, Bog oprašta onima, koji ga se boje. On ne gleda na njih kao na nedostojne grešnike, već kao na one, koji su slični njegovom Sinu, u koga su povjerovali. IZ 211.2

Gospod je ožalošćen, kad se njegovi sljedbenici međusobno malo cijene. On želi da se njegovi izabranici cijene po vrijednosti njihovog otkupa. Da se Bog nije brinuo za njih, ne bi poslao svoga Sina da ih otkupi uz tako veliku žrtvu. On zna kako ih može upotrijebiti i on se mnogo raduje, kada mu oni upućuju svoje iskrene molitve da bi proslavili njegovo ime. Oni mogu postići velike stvari, ako vjeruju u njegova obećanja. IZ 211.3

Ali moliti se u Kristovo ime znači mnogo više. To znači primiti njegov karakter, pokazati njegov duh i činiti njegova djela. Spasiteljevo obećanje dato nam je uz uvjet. “Ako me ljubite”, rekao je on, “držat ćete moje zapovjesti”. On spasava ljude, ne u grijehu, nego od grijeha; svi oni, koji ga ljube pokazat će poslušnošću svoju ljubav prema njemu. IZ 211.4

Svaka prava poslušnost izvire iz srca. Krist je svaki posao radio cijelim srcem. Ako želimo, on će naše misli i želje toliko izjednačiti sa svojima, on će naša srca i duh toliko prilagoditi svojoj volji, da ne će postojati nikakva razlika između naših pobuda i njegove volje. Očišćena i posvećena volja nalazit će najveću sreću u tome da se njemu pokorava. Kad budemo poznali Boga, kao što je moguće da ga poznajemo, tada će naš život biti život stalne poslušnosti. Ako cijenimo Kristov karakter, ako smo u vezi sa Bogom, onda ćemo mrziti grijeh. IZ 211.5

Kao što je Krist u ljudskom tijelu ispunjavao Božji zakon, tako i mi možemo da ga držimo, ako primamo njegovu snagu. Mi ne smijemo da prebacujemo našu odgovornost na druge, čekajući da nam oni kažu kako treba da radimo. Mi ne treba da zavisimo od ljudskih savjeta; Gospod će nas poučiti o našim dužnostima. Ako u vjeri dođemo k njemu, on će nama lično otkriti svoje tajne. Naša će srca često gorjeti u nama, kada se Isus približi da razgovara s nama, kao što je nekad razgovarao sa Enohom. Oni, koji su odlučili, da ne čine ništa što ne bi bilo Bogu po volji, znat će kako treba da postupaju u svakoj prilici. Oni će primiti ne samo potrebnu mudrost, nego i silu. Oni će primiti snagu za poslušnost i službu, kao što je to Krist obećao. Sve što je bilo dato Kristu, — sve što je bilo potrebno za pale ljude, — dato je njemu, kao glavi i prestavniku čovječanstva. “Što god zaištemo, primamo od njega, jer držimo zapovjesti njegove i činimo što je njemu ugodno”.⁴ IZ 211.6

Prije nego što je prinio sebe na žrtvu, Krist je želio da svojim uče nicima da najvažniji i najbogatiji dar, dar kojim će moći da prime neizmjerno bogastvo njegove milosti. “Ja ću umoliti Oca, i dat će vam drugoga Utješitelja da bude s vama uvijek, Duha istine, koga svijet ne može primiti, jer ga ne vidi niti ga poznaje; a vi ga poznajete, jer u vama stoji, i u vama će biti. Ne ću vas ostaviti sirotne; doći ću k vama”. IZ 212.1

I prije toga je Duh bio u svijetu; od samog početka djela otkupljenja utjecao je on na ljudska srca. Ali dok je Krist živio na zemlji, učenici nisu osjećali potrebu za drugim pomoćnikom. Tek pošto se Isus uznio na nebo, osjetili su potrebu za Duhom, i tada im je on bio dat. IZ 212.2

Sveti Duh je Kristov zamjenik, ali ne u ljudskom obličju, on je nezavisan od ljudskog tijela. Odjeven u ljudsku prirodu, Krist nije mogao da bude kao ličnost na svakom mjestu. Zato je bilo bolje za njih da on ode k Ocu i da im pošalje Duna, kao svog zamjenika na zemlji. Od sada nitko ne će imati naročita preimućstva zbog svog stanovanja u ovom ili onom mjestu ili zbog svoje lične veze sa Kristom. Kroz Duha, Spasitelj će biti svima pristupačan. Na taj način bit će im bliže negoli što bi bio da se nije uznio na nebo.⁵ IZ 212.3

U sva vremena i na svim mjestima, u svim žalostima i nevoljama, kad su svi izgledi mračni i budućnost neizvjesna, kad se osjećamo nemoćni i napušteni, Utješitelj će nam biti poslan kao odgovor na molitvu vjere. Prilike mogu da nas odvoje od svih naših zemaljskih prijatelja; ali nikakav događaj, nikakva Udaljenost ne može da nas odvoji od nebeskog Utješitelja. Gđje se god nalazili, kuda god išli, on nam je uvijek s desne strane da nam pomogne, da nas podupre, da nas ohrabi. IZ 212.4

Učenici su teško mogli razumjeti smisao Kristovih riječi, i on im je ponovo morao tumačiti njihovo značenje. Svojim Duhom, rekao je on, otkrit će se on njima. “Utješitelj, Duh sveti, koga će Otac poslati u ime moje, on će vas naučiti svemu”. Ne ćete više govoriti: ne razumijem. Ne ćete više gledati nejasno, kao kroz mutno staklo. Moći ćete razumjeti sa svima svetima “šta je širina i dužina i dubina i visina, i poznati pretežniju od razuma ljubav Kristovu”.⁶ IZ 212.5

“Još vam mnogo imam kazati; ali sad ne možete nositi. A kad dođe on, Duh istine, uputit će vas na svaku istinu; jer ne će od sebe govoriti, nego će govoriti što čuje, i javit će vam, što će biti unaprijed. On će me proslaviti, jer će od moga uzeti, i javit će vama”. Isus je pred svojim učenicima otvorio široko područje istine. Međutim njima je bilo tješko da ne pomješaju njegovu nauku sa predanjem i mudrim izrekama književnika i farizeja. Oni su bili poučavani da primaju nauku rabina kao glas Božji, i njihov duh i njihova srca bila su još uvijek pod utiskom tog učenja. Zemaljske misli, prolazne stvari, zauzimale su još mnogo mjesta u njihovim srcima. Nisu shvatili duhovni karakter Kristovog carstva, iako im je to Isus često objašnjavao. Njihove su misli bile zbunjene. Nisu razumijevali vrijednost Pisma, koje im je Krist otkrivao. IZ 212.6

Utješitelj se naziva “Duh istine”. Njegovo se djelo sastoji u tome da otkrije i održi istinu. On prvo dolazi u srce kao Duh istine i tako postaje Utješitelj. Utjeha i mir proizilaze iz istine; pravog mira i utjehe nema u zabludi. Kroz lažne nauke i predanja vlada sotona ljudskim mislima. Upućujući ljude na lažne ideale, on kvari njihov karakter. Kroz Pismo, Sveti Duh govori mislima i urezuje istinu u srce; tako on otkriva zabludu i izgoni je iz duše. Duhom istine, koji djeluje kroz Božju riječ, vodi Krist svoj izabrani narod. IZ 213.1

Opisujući svojim učenicima službu Svetog Duha, Isus je želio da im da radost i nadu, koje su ispunjavale njegovo srce. Radovao se zbog obilne pomoći, koju je pribavio za svoju Crkvu. Sveti Duh je najveći od svih darova, koje je mogao da izmoli od svoga Oca za dobro svog naroda. Sveti Duh je trebalo da bude dat kao sredstvo preporođenja, bez koga bi Kristova žrtva bila bezuspješna. Sila zla se tokom vjekova sve više povećavala, i ljudi su se sa čudnovatom pokornošću potčinjavali đavolskom ropstvu. Čovjek će moći da se odupre sili zla i da je pobijedi jedino pomoću trećeg lica Božanstva, koje će doći ne u smanjenoj sili, nego u punini božanske moći. Duh Sveti čini da djelo, koje je Spasitelj izvršio, bude za nas od koristi. Duh čisti srce. Kroz Duha vjernik postaje učesnik Božje prirode. Krist je dao svoga Duha kao božansku moć, da pobijedimo sve naslijeđene i stečene naklonosti k zlu, i da Crkva prima pečat Božjeg karaktera. IZ 213.2

Govoreći o Duhu, Isus je rekao: “On će me proslaviti”. Kao što je Spasitelj došao da proslavi Oca, otkrivši njegovu ljubav, tako Duh treba da proslavi Krista, otkrivši svijetu njegovu milost. U čovjeku treba da se obnovi Božje obličje. Božja i Kristova čast zahtijeva da njegov narod postigne božansko savršenstvo. IZ 213.3

“I kad dođe on, Duh istine, uvjerit će svijet o grijehu, o pravdi i o sudu”. Propovijedanje riječi bilo bi bezuspješno bez stalnog prisustva i pomoći Svetog Duha. Duh je jedini uspješni Učitelj božanske istine. Jedino ako Duh Sveti usadi istinu u srce, ona će probuditi savjest i promijeniti život. Čovjek može biti sposoban da iznese Božju riječ, može biti upoznat sa svim njenim zapovjestima i obećanjima, ali ako Duh ne utvrdi istinu u srcu, duša ne će pasti na Stijenu i razbiti se. Nikakav odgoj, nikakva preimućstva, makar koliko bila velika, ne mogu učinit da netko postane nosilac svjetlosti ako Duh Božji ne surađuje s njime. Sijanje evanđeoskog sjemena bit će bezuspješno, ako ga ne zaliva nebeska rosa. Prije nego što je bila napisana prva knjiga Novoga zavjeta, prije nego što je bila izgovorena prva evanđeoska propovijed poslije Kristovog uznesenja, Sveti Duh je sišao na apostole koji su se molili. Tada su i njihovi neprijatelji bili primorani da posvjedoče: “Napuniste Jeruzalem svojom naukom”. IZ 213.4

Krist je obećao svojoj crkvi, da će joj dati dar Svetoga Duha; ovo obećanje važi za nas kao i za prve učenike. Ali, kao i druga obećanja, i ovo nam se daje uz uvjet. Mnogi vjeruju u Božja obećanja, govore o Kristu i o Svetom Duhu, ali ne primaju nikakav blagoslov. Oni ne dozvoljavaju da njihovu dušu vode i da njome upravljaju božanska oruđa. Mi ne možemo da upotrebimo Svetog Duha. Duh Sveti treba nas da upotrebi. Kroz Svetog Duha Bog hoće da djeluje u svom narodu, “da hoće i čini što je njemu ugodno”.⁷ Mnogi ne pristaju da se potčine tom djelovanju, jer žele da sačuvaju svoju slobodu. Zato ne primaju nebeski dar. Duh Sveti daje se samo onima, koji ponizno čekaju na Boga i koji traže njegovo vodstvo i milost. Bog želi da tražimo i primimo njegovu silu. Ovaj obećani blagoslov, kad ga tražimo s vjerom, donosi sobom sve druge blagoslove. On nam se daje po bogatstvu Kristove milosti, i Krist je uvijek voljan da ga da svakoj duši u onolikoj mjeri, koliko ona može da primi. IZ 214.1

U svom govoru učenicima, Isus nije sa nekom tugom govorio o svom stradanju i svojoj smrti. Posljednji dar, koji im je ostavio, bio je mir. On je rekao: “Mir svoj ostavljam vam; mir svoj dajem vam; ne dajem vam ga kao što ga svijet daje. Da se ne plaši srce vaše i da se ne boji”! IZ 214.2

Prije nego što je napustio gornju sobu, Spasitelj je otpjevao pjesmu hvale sa svojim učenicima. Njegov glas nije zvučao kao sjetna tugovanka, već je izražavao radost pashalne himne: IZ 214.3

“Hvalite Gosdoda svi narodi!
Slavite ga sva plemena!
Jer je velika milost njegova k nama,
I istina Gospodnja traje do vijeka.
Aleluja!”⁸ IZ 214.4

Poslije ovog slavopoja izašli su iz gornje sobe. Prokrčivši put kroz mnoštvo, koje se nalazilo na ulici, oni su izašli kroz vrata, koja su vodila na Maslinku goru. Išli su polako, svaki udubljen u svoje misli. Kako su se približavali brežuljku, Isus je progovorio glasom punim bola: “Svi ćete se vi sablazniti o mene ovu noć; jer u Pismu stoji: udarit će Pastira i ovce od stada razbjeći će se”.⁹ Učenici su slušali ove riječi s tugom i čuđenjem. Sjetili su se, kako su se mnogi sablaznili o Isusa i napustili ga kada je nekada u Kapernaumu usporedio sebe sa hljebom života. Ali dvanajestorica se nisu pokazali nevjerni. U ime svoje braće, Petar je uvjeravao IZ 214.5

Krista o njihovoj vjernosti prema njemu. Tada im je spasitelj rekao: “Ne izabrah li ja vas dvanaestoricu, i jedan je od vas davo”.¹⁰ U gornjoj sobi Isus je rekao da će ga jedan od dvanaestorice izdati, i Petar da će ga se odreći. Ali sada su se njegove riječi odnosile na sve njih. IZ 215.1

Petar se žestoko usprotivio: “Ako se i svi sablazne o tebi, ja se ne ću sablazniti”. U gornjoj sobi on je bio izjavio: “Ja ću dati svoj život za tebe!” Isus mu je kazao da će se on još iste noći odreći svog Spasitelja. Sada Krist ponavlja svoju opomenu. “Zaista ti kažem: noćas dok dva puta pijetao ne zapjeva, tri puta ćeš me se odreći”. Ali Petar je još odlučnije odgovorio: “Da bih znao s tobom i umrijeti, ne ću te se odreći! Tako i svi govorahu”.¹¹ Oni su se u svom samopouzdanju usudili da se usprotive onome, koji je unaprijed sve znao. Oni nisu bili pripremljeni za iskušenje. Tek kada je iskušenje naišlo, oni su uvidjeli svoju slabost. IZ 215.2

Petar je iskreno govorio, kada je rekao da je gotov ići sa Kristom u zatvor i u smrt. Ali on nije poznavao samog sebe. Prilike će probuditi klice zla, koje su bile sakrivene u njegovom srcu. Da nije postao svijestan opasnosti, koja mu je prijetila, to bi prouzrokovalo njegovu vječnu propast. Spasitelj je vidio u njemu samoljublje i samopouzdanje, koje će pokolebati čak i njegovu ljubav prema Kristu. Petar je u svom životu pokazao mnogo slabosti, nepobijeđenih grijeha, duhovnu bezbrižnost, neposvećenu narav i sklonost da se bez potrebe izlaže iskušenju. Svojom svečanom opomenom Krist ga je pozvao da ispita svoje srce. Petru je bilo potrebno da se manje uzda u sebe, a da ima veću vjeru u Krista. Da je ponizno primio ovu opomenu, on bi molio Pastira stada da čuva svoje stado. Kada mu je prijetila opasnost da potone na Galilejskom moru, on je povikao: “Gospode, pomagaj!”¹² Tada je Krist ispružio svoju ruku i uhvatio ga! Ali Petar je imao utisak da njegov Učitelj nema povjerenja u njega, i to mu je izgledalo nepravda. Njega je uvrijedila ova sumnja i bio je još uporniji u svom samopouzdanju. IZ 215.3

Isus je sa saučešćem gledao na svoje učenike. On nije mogao da ih sačuva od iskušenja, ali nije htio da ih ostavi bez utjehe. On ih je uvjeravao da će slomiti lance smrti i da njegova ljubav prema njima ne će nikad prestati. “A po uskrsenju svome”, rekao je on, “ja idem pred vama u Galileju”. Cak i prije nego što su se njega odrekli, on im je obećao da će im oprostiti. Poslije njegove smrti i uskrsenja, oni su znali, da im je oprošteno i da mogu još uvijek da budu sigurni u nježnu Kristovu ljubav. IZ 215.4

Isus se nalazio sa svojim učenicima na putu, koji vodi u Getsemaniju, na podnožju maslinske gore. To je bilo usamljeno mjesto, gdje je Isus često odlazio da razmišlja i da se moli. Spasitelj je sada objasnio svojim učenicima, kakva je njegova služba u svijetu i kakav treba da bude njihov duhovni odnos prema njemu. Sada je želio da slikovito prikaže svoju nauku. IZ 215.5

Mjesec je bacao svoju svjetlost na jedan divan čokot. Isus je skrenuo pažnju svoiih učenika na tu sliku i njome se poslužio kao simbolom. IZ 216.1

“Ja sam pravi čokot”, rekao je on. Umjesto da izabere lijepu palmu, vitak kedar ili moćan hrast, Isus se poslužio čokotom da prestavi sebe. Palma, kedar i hrast stoje sami. Njima nije potreban oslonac. Ali čokot se savija oko štapa i tako se penje u vis. Tako se Krist kao čovjek osjećao zavisan od Božje moći. “Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe, rekao je on. IZ 216.2

“Ja sam pravi čokot”. Kod Jevreja se čokot uvijek smatrao najplemenitijim drvetom. On je bio slika svega što je snažno, plemenito i rodno. Izrael je bio uspoređen sa vinogradom, koji je Bog zasadio u obećanoj zemlji. Jevreji su temeljili svoju nadu u spasenje na činjenici, što su pripadali Izraelu. Ali Isus je rekao: Ja sam pravi čokot. Ne mislite da je dovoljno da pripadate Izraelu, pa da budete učesnici Božjeg života i da naslijedite njegova obećanja. Samo kroz mene možete dobiti duhovni život. IZ 216.3

“Ja sam pravi čokot, i Otac je moj vinogradar”. Naš nebeski Otac zasadio je ovaj plemenit Čokot na palestinskim brežuljcima, i on je sam bio vinogradar. Mnogi, privučeni lepotom ovog Čokota, priznali su njegovo nebesko porijeklo. Ali u očima izraelskih vođa, on je izgledao kao slabi izdanak, koji je iznikao iz sasušene zemlje. Oni su uhvatili tu šibljiku, slomili je i pogazili svojim zlim nogama. Mislili su da će je zauvijek uništiti. Ali nebeski vinogradar nije nikada izgubio iz vida svoj Čokot. Kad su ga ljudi pogubili, on ga je uzeo i opet zasadio s druge strane zida. Tako je Čokot postao nevidljiv; otsada je bio nepristupačan neprijateljskim ljudskim napadima. Ali loze, koje vise preko zida, treba da pretstavljaju taj Čokot. Pomoću njih mogli su se Čokotu pricijepiti kalemi. Ove loze su donijele roda. Od toga roda i prolaznici su mogli da uzaberu. IZ 216.4

“Ja sam čokot, a vi loze”, rekao je Krist svojim učenicima. Trebalo je da se on od njih oduzme, ali duhovna veza s njime trebalo je da ostane netaknuta. Kao što je loza vezana za čokot, tako treba da ste vi združeni sa mnom. Kalem se cijepi na čokot; i vlakno po vlakno, žilica po žilica, spaja se sa čokotom. Život čokota postaje život loze. Tako i duša, mrtva u prijestupima i grijesima, prima život kroz svoju vezu sa Kristom. Veza se uspostavlja vjerom u njega kao u svoga ličnog Spasitelja. Grešnik združuje svoju slabost s Kristovom snagom, svoje nedostatke s Kristovom puninom, svoju nestalnost s Kristovom istrajnošću. Otsada je u njemu Kristov Duh. Kristova čovječija priroda došla je u vezu s našom ljudskom prirodom, a naša ljudska priroda sa njegovom božanskom. Tako čovjek pomoću Svetog Duha postaje učesnik božanske prirode. On biva ugodan Bogu u milome Sinu. IZ 216.5

Kad se jednom ta veza s Kristom uspostavi, treba je održati. Krist je rekao: “Ostanite u meni, i ja u vama! Kao što loza ne može roda roditi sama od sebe, ako ne ostane na čokotu, tako i vi, ako ne ostanete u meni”. Ovdje se ne radi o slučajnoj vezi, koja se na mahove može prekidati. Loza postaje dio čokota. Između korijena i loze je neprekidna veza života, sile i plodnosti. Nezavisno od čokota, loza ne bi mogla da živi. Tako ni vi, rekao je Isus, ne može živjeti bez mene. Život, koji ste od mene primili, moći ćete sačuvati samo ako ste u stalnoj vezi sa mnom. Bez mene ne možete pobijediti grijeh, niti se možete oduprijeti iskušenju. IZ 216.6

“Ostanite u meni, i ja ću ostati u vama!” Ostati u Kristu znači stalno primiti njegovog Duha, to znači potpuno se predati njegovoj službi. Veza između čvojeka i Boga treba da je stalna i neprekidna; kao što loza stalno crpe sok iz živog čokota, tako treba da smo mi sjedinjeni s Kristom i da od njega vjerom primamo snagu i savršenstvo njegovog karaktera. Korijen šalje hranu preko loze do posljednje grančice. Tako Krist daje svakom vjerniku silu duhovnog života. Dok je duša sjedinjena s Kristom, dotle nema opasnosti da će se osušiti ili istruniti. IZ 217.1

Život čokota otkriva se slatkim plodom na lozama. “Tko ostaje u meni”, rekao je Isus, “i ja u njemu, on će roditi mnogi rod, jer bez mene ne možete činiti ništa”. Ako živimo vjerom u Sina Božjega, onda će se u našem životu vidjeti svi plodovi Duha. IZ 217.2

“Otac je moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne rađa roda, on će otsjeći”. Može se desiti da je kalem izvana vezan sa čokotom, a da ipak ne postoji među njima nikakva živa veza. U takvom slučaju nema rastenja niti roda. Može se desiti da i čovjek bude prividno u vezi s Kristom, ali ne pravom vezom kroz vjeru. Priznanjem vjere čovjek postaje član Crkve, ali samo karakter i njegovo vladanje dokazuju da li je on zaista u uskoj vezi s Kristom. Ako ne donosi roda, onda je to lažna loza. Kad se čovjek odvoji od Krista, izlaže se isto tako sigurnoj propasti kao i suha loza. “Tko na meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza i osušit će se, i skupit će je i u oganj baciti i spaliti”. IZ 217.3

“I svaku lozu, koja rađa rod, čisti, da više ploda donese”. Među dvanaestoricom, koji su išli za Isusom, nalazio se jedan, koga je trebalo otsjeći, kao osušenu lozu, a drugi trebalo je da prođu ispod noža gorkok kušanja. Isus je svečanim i nježnim riječima objasnio vinogradarovu namjeru. Obrezivanje uvijek nanosi bol, ali Otac je onaj koji rukuje nožem. On ne radi grubom rukom ili ravnodušnim srcem. Ima loze, koja se vuče po zemlji i koju treba podići sa zemlje, za koju se uhvatila svojim viticama. Takvu lozu treba uspraviti prema nebu, da nađe oslonca u Bogu. Suvišno lišće, koje troši životni sok treba otsjeći, da bi do grožđa mogli prodrijeti oživljavajući zraci Sunca pravde. Vinogradar pljevi štetni korov, da bi plod bio bogatiji i obilniji. IZ 217.4

“Ako mnogo ploda donesete”, rekao je Isus, “time će se Otac moj proslaviti”. Bog želi da kroz vas otkrije svetost, dobrotu i milost, koji obilježavaju njegov karakter. Spasitelj ne traži od svojih učenika da se muče, da bi rod rodili. On im jedino kaže da ostanu u njemu. “Ako ostanete u meni”, rekao je Isus, “i riječi moje u vama ostanu, što god hoćete, ištite, i bit će vam”. Svojom riječju Krist stanuje u svojim učenicima. To je ista živa veza, koja je pretstavljena jedenjem njegovog tijela i pijenjem njegove krvi. Kristove riječi su Duh i život. Ako njih primamo, primamo život Čokota. Čovjek živi “od svake riječi, koja izlazi iz usta Božjih”.¹³ Kristov život u nama rađa iste plodove kao i u njemu Ako živimo u Kristu, ako pripadamo Kristu, ako se oslanjamo na Krista, ako crpemo hranu od Krista, donosit ćemo rodove slične onima, koje je on donosio. IZ 218.1

Za vrijeme svog poslijednjeg razgovora sa učenicima, Isus je izrazio veliku želju da se oni među sobom ljube kao što ih je on ljubio. On je to naročito naglasio. “Ovo je zapovjest moja”, ponovio je on više puta, “da se ljubite među sobom”. Prvi savjet, koji je dao učenicima u gornjoj sobi, bio je ovaj: “Novu vam zapovjest dajem: da se ljubite među sobom. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga!” Ova je zapovijest bila nova za učenike, jer do tada oni nisu ljubili jedan drugoga, kao što je Krist njih ljubio. Isus je vidio da oni treba da budu prožeti novim mislima i novim pobudama; da treba da sprovode u život nova načela; kroz Kristov život i njegovu smrt, trebalo je da dobiju nov pojam o ljubavi. Ali zapovjest da ljube jedan drugoga dobila je novo značenje u svjetlosti njegove požrtvovnosti. Cijelo djelo milosti je stalna služba ljubavi, samoodricanja i požrtvovnosti. U svakom času Kristovog zemaljskog života, iz Kristovog srca izvirala je nepresušiva rijeka božanske ljubavi. Svi koji su ispunjeni njegovim Duhom, ljubit će kao što je on ljubio. Istim načinom, kojim je bio nadahnut Krist bit će nadahnuti i njihovi međusobni odnosi. IZ 218.2

Po toj ljubavi poznaju se pravi učenici. “Po tome će se poznati, da ste moji učenici”, rekao je Isus, “ako se međusobno ljubite”. Kada su ljudi međusobno povezani ne silom ili interesima, nego ljubavlju, oni pokazuju da su pod jednim utjecajem, koji je viši od svih ljudskih utjecaja. Tamo, gdje postoji to jedinstvo, ono je dokaz, da je u ljudima obnovljeno Božje obličje i da je u njih usađeno novo životno načelo. Na ovaj je način dokazano, da božanska priroda može da se odupre natprirodnim silama zla, i da Božja milost može da pobijedi urođenu sebičnost ljudskog srca. IZ 218.3

Kao Otkupitelj svijeta, Krist se stalno borio sa prividnim neuspjesima. Njemu, koji je bio poslanik neba, činilo se da je ispunio samo mali dio od onog djela, koji je želio da izvrši u cilju podizanja i spasavanja ljudi. Sotonski utjecaji su se stalno protivili njegovom radu, ali on se nije dao obeshrabriti. Kroz proroštvo proroka Izaije, on je izjavio. “Uzalud se trudih, uzalud i na prazno potroših silu svoju, ali je pravo moje kod Gospoda i nagrada moja kod Boga mojega... Ako se Izrael i ne sabere, opet ću se proslaviti pred Gospodom, i Bog će moj biti sila moja”. Kristu je dato obećanje: Ovako veli Gospod, Izbavitelj Izraelov, Svetac njegov, onome koga preziru, koga mrzi narod... ovako veli Gospod... i ja ću tebe izbaviti. Čuvat ću te i utvrdit ću te, i dat ću ti da budeš zavjet narodu da podigneš zemlju, da opustjelo naslijeđe razdijeliš; da kažeš sužnjima: iziđite! i onima koji su u mraku: pokažite se!... Ne će biti ni gladnih ni žednih, ne će ih ni žega ni sunce ubiti, jer koji se njima smilovao, on će ih voditi, vodit će ih živoj vodi”.¹⁴ IZ 218.4

Isus se oslanjao na ove riječi, i on nije dao sotoni ni najmanje mjesta. U času najvećeg poniženja, kad je najveća tama obavijala njegovu dušu, rekao je svojim učenicima: “Dolazi knez ovog svijeta, ali na meni nema ništa”. “Knez ovoga svijeta je osuđen. I “sad će biti istjeran knez ovoga svijeta napolje”.¹⁵ Kristovo proročko oko posmatralo je događaje, koji će obelježavati posljednju veliku borbu. Znao je da će se cijelo nebo radovati, kada on bude uzviknuo: “Svrši se!” On je već slušao zvuke muzike iz daljine i pobjedonosne usklike, kako odjekuju nebeskim dvorovima. Znao je da će tada konačno doći kraj Sotoninim prijevarama i da će Kristovo ime biti objavljeno od planete do planete, svim svjetovima svemira. IZ 219.1

Isus se radovao, što je mogao ućiniti za svoje učenike više nego što su oni tražili ili mislili. On je govorio s pouzdanjem, jer je znao, da je jedna moćna odluka bila proglašena već prije postanja svijeta. Znao je da će istina, praćena svemoćnom silom Svetoga Duha, odnijeti pobjedu nad zlom i da će Božja zastava pobjedonosno lepršati nad njegovim sljedbenicama. Znao je da će život njegovih učenika, koji se u njega uzdaju, biti sličan njegovom: to će biti niz neprekidnih pobjeda, koje se ovdje na zamlji ne smatraju pobjedama. IZ 219.2

“Ovo vam kazah”, rekao je Isus, “da u meni mir imate. U svijetu će te imati nevolju, ali ne bojte se, jer ja pobijedih svijet”. Krist nije poznavao ni slabosti ni razočaranja. Njegovi učenici treba da pokažu istu istrajnu vjeru. Oni treba da žive, kao što je on živio, i da rade, kao što je on radio, oslanjajući se na njega, kao na svog vrhovnog Vođu. Njima je potrebna hrabrost, snaga i istrajnost. Iako im nepremostive smetnje zatvaraju put, oni treba da njegovom milošću idu naprijed. Umjesto da se tuže na teškoće, treba da ih pobjeđuju. Umjesto da očajavaju, treba uvijek da gaje nadu. Zlatnim lancem svoje čiste ljubavi Krist ih je povezao sa Božjim prijestolom. On želi da oni imaju najveći utjecaj, koji postoji u svemiru, i koji izvire iz izvora Svemogućega. Oni treba da imaju silu da se odupru zlu, silu koju ni nevolje, ni sama smrt, ne mogu nadvladati; silu, koja će ih osposobiti da pobijede, kao što je Krist pobijedio. IZ 219.3

Krist želi da nebeski red, nebeski način upravljanja, božanski sklad, budu otkriveni u njegovoj Crkvi na zemlji. Tako će se on proslaviti u svome narodu; tako će Sunce pravde sjati u svijetu najvećim sjajem. Krist je dao svojoj Crkvi bogate darove, da bi od nje dobio bogati prinos slave od svog otkupljenog vlasništva. On je poklonio svome narodu darove i blagoslove, da bi oni mogli dostojno prestavljati onoga, koji sve ima u punini. Crkva, obdarena Kristovom pravdom, jeste njegov prestavnik. U njoj treba da se pokažu i u punini otkriju bogati darovi njegove milosti i ljubavi. U čistoti i savršenstvu svog naroda, gleda Krist nagradu za svoje poniženje i dopunu svoje slave. On jeste i ostaje veliko središte, iz kog izvire sva slava. IZ 220.1

Spasitelj je završio svoje pouke riječima punim odlučnosti i nade. Zatim, podigavši oči k nebu, izlivao je svoju dušu u molitvi za svoje učenike: “Oče, dođe čas, proslavi Sina svoga, da Sin tvoj proslavi tebe! Jer ti si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svima koje si mu dao, dade život vječni. A ovo je život vječni, da poznaju tebe, jedinoga pravoga Boga i koga si poslao, Isusa Krista”. IZ 220.2

Krist je dovršio djelo, koje mu je bilo određeno. Proslavio je Boga na zemlji. Obznanio je ime svoga Oca. Skupio je one, koji su bili pozvani da nastave njegovo djelo među ljudima. On je rekao; “I ja se proslavih u njima; ja više nisam na svijetu, a oni su na svijetu, i ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj u ime svoje one, koje si mi dao, da budu jedno, kao i mi... Ne molimo samo za njih, nego i za one, koji budu preko njihove riječi u mene vjerovali... ja u njima i ti u meni, da budu sasvim jedno, i da pozna svijet, da si me ti poslao, i da si ih ljubio, kao što si i mene ljubio”. IZ 220.3

Ovim riječima, koje su znak božanske vlasti, Krist je predao svoje izabrane u Očeve ruke. On se moli za svoj narod kao posvećen Poglavar svećenički. Kao vjeran Pastir, skuplja on svoje stado pod sjen Svemogućega, u sigurno utočište. Pred njime je još posljednja borba sa sotonom, i on je pošao naprijed, da je prihvati. IZ 220.4