Isusov život

Poglavlje 33—Isus, dobri pastir

“Ja sam pastir dobri, pastir dobri dušu svoju polaže za ovce.” Ja sam pastir dobri i znam svoje, i moje mene znaju. Kao što mene zna Otac, i ja znam Oca; i dušu svoju polažem za ovce.”¹ IZ 137.7

Isus se služio dobro poznatim slikama iz svakodnevnog života, da bi ga njegovi slušaoci mogli razumjeti. Utjecaj Svetog Duha usporedio je sa hladnom, svježom vodom. Sebe je usporedio sa svjetlošću, sa izvorom života i sreće za prirodu i čovjeka. Sada, u divnoj slici pastira, predstavlja svoj odnos prema onima, koji vjeruju u njega. Nijedna slika nije bila njegovim slušaocima tako dobro poznata kao ova, i Krist ju je svojim riječima zauvijek vezao za sebe. Otsada će se njegovi učenici uvijek sjećati njegovih riječi kad god budu vidjeli pastire, kako pasu svoja stada. Svaki vjerni pastir potsjećat će ih na Krista, a nemoćno i zavisno stado na njih. IZ 138.1

Već je prorok Izaija u svojim, utješnim riječima primijenio ovu sliku na djelo Mesije. “Iziđi na visoku goru, Sione, koji javljaš dobre glase; podigni silno glas svoj, Jeruzaleme, koji javljaš dobre glase; podigni, ne boj se. Kaži gradovima Judinim: evo Boga vašega... Kao pastir past će stado svoje; u naručje svoje sabrat će jaganjce, i u njedrima će ih nositi, a dojilice će voditi polako.“² David je pjevao: “Gospod je pastir moj, ništa mi ne će nedostajati.“³ A preko Ezekijela izjavio je Duh Sveti: “I podignut ću jednoga pastira, koji će ih pasti. “Tražit ću izgubljenu, i dovest ću natrag odagnanu, i ranjenu ću zaviti i bolesnu okrijepiti. I ućinit ću s njima zavjet mirni. I ne će više biti plijen narod... nego će živjeti bez straha i nitko ih ne će plašiti.“⁴ IZ 138.2

Isus je primijenio ova proročanstva na sebe i ukazao je na suprotnost između svog karaktera i karaktera izraelskih vođa. Farizeji su upravo isključili iz stada jednoga, koji se usudio svjedočiti u prilog Kristove sile. Isključili su jednu dušu, koju je Krist privukao sebi. Time su pokazali da ne poznaju rad, koji im je povjeren i da nisu dostojni da se nazivaju pastirima stada. Isus je sada istakao razliku između njih i dobrog pastira, i ukazao je na sebe kao na pravog čuvara Gospodnjega stada. Ali prije toga prikazao je sebe još u jednoj drugoj slici. IZ 138.3

On je rekao: “Tko ne ulazi na vrata u tor ovčji, nego prelazi na drugom mjestu, on je lupež i hajduk. A koji Ulazi na vrata jeste pastir ovcama.” Farizeji nisu shvatili da su te riječi bile uperene protiv njih. Dok su u sebi razmišljali, šta bi te riječi mogle značiti, Isus im je otvoreno rekao: “Ja sam vrata; tko uđe kroz mene, spast će se, i ući će i izaći će, i pašu će naći. Lupež ne dolazi ni zašto drugo nego da ukrade i ubije i pogubi; ja dođoh da imaju život i izobilje.” IZ 138.4

Krist sebe naziva vratima, kroz koja se ulazi u Božji tor. Kroz ta vrata ulazila su sva njegova djeca od najstarijih vremena. U Isusu, kakav se pokazao u slikama, kakav se otkrio u simbolima, kakav se prikazao u proročkim otkrivanjima, kakav se otkrio u poukama datim njegovim uče- nicima i u čudesima učinjenim za sinove ljudske, oni su gledali “Jagnje Božje, koje uzima na sebe grijehe svijeta”, i kroz njega su ušli u krilo njegove milosti. IZ 138.5

Farizeji nisu ušli kroz ta vrata. Oni su ušli u tor mimo Krista i nisu vršili dužnosti pravog pastira. Svećenici i starješine, književnici i farizeji uništavali su svježu pašu i kvarili izvore žive vode. Božja riječ vjerno opisuje ove lažite pastire: “Slabih ne krijepite i bolesne ne liječite, ranjene ne zavijate, odagnane ne dovodite natrag,... nego silom i žestinom gospodarite nad njima.”⁵ IZ 139.1

“Koji ulazi na vrata, jeste pastir ovcama.” Krist je i vrata i pastir. On ulazi sam kroz sebe. Svojom žrtvom, on je postao pastir stada. “Njemu vratar otvara, i ovce glas njegov slušaju, i svoje ovce zove po imenu i izgoni ih. I kad svoje ovce istjera, ide pred njima, i ovce idu za njim, jer poznaju glas njegov.” IZ 139.2

Ovca je od svih životinja najplašljivija, najslabija. Na Istoku se pastir brine za svoje stado neprestano i neumorno. Nekada je bilo malo sigurnosti izvan gradova okruženih zidom. Pljačkaši, skitnička plemena, grabljive zvijeri iz pećina, vrebali su da ukradu ovce iz stada. Pastiri su po cijenu svoga života bdjeli nad povjerenim stadom. Jakov, koji je čuvao Labanovo stado na pašnjacima Harana, opisao je svoj naporan posao riječima: “Danju me ubijaše vrućina, a noću mraz, i san mi ne padaše na oči.”⁶ I mladi David, čuvajući ovce svoga oca, našao se jednom sam nasuprot lava, a drugi put nasuprot medvjeda, te im je istrgao iz čeljusti oteto jagnje. IZ 139.3

Dok pastir vodi svoje stado po strmim brežuljcima, kroz šume i divlje gudure, na pasišta kraj tihe vode, dok bdi u brdima nad stadom za vrijeme dugih noći, štiteći ga od lopova i nježno se brinući o bolesnima i slabima, njegov se život postepeno izjednačuje sa životom njegovih ovaca. Čvrsta i nježna veza vezuje ga za stado, o kome se brine. Ma koliko veliko bilo stado, pastir poznaje svaku od svojih ovaca. Svaka ima svoje ime i odaziva se, kad je pastir zove. IZ 139.4

Kao što zemaljski pastir poznaje svoje ovce, tako božanski Pastir poznaje svoje stado rasijano po cijelom svijetu. “Vi ste stado moje, ovce paše moje; vi ljudi, a ja sam Bog vaš, govori Gospod, Gospod.”⁷ Isus je rekao: “Pozvah te po imenu tvom, moj si.” “Gle, na dlanovima sam te izrezao.”⁸ IZ 139.5

Isus nas lično poznaje, i on ima saučešća prema našim slabostima. On poznaje kuću, u kojoj živimo, i ime svakog stanovnika. On je katkada davao nalog svojim slugama da pođu u tu i tu ulicu, toga i toga grada, da uđu u tu i tu kuću, da bi našli jednu od njegovih ovaca. IZ 139.6

Isus tako dobro poznaje svaku dušu, kao da je ona jedina za koju je on umro. Njega dira nevolja svakog pojedinca. On čuje svaki poziv za pomoć. On je došao da privuče sve ljude k sebi. On ih poziva: “Hodite za mnom!” Njegov Duh djeluje na srca ljudi da ih privuče k sebi. Mnogi ne žele da se odazovu tom pozivu. Isus zna tko su oni. On takođe poznaje one, koji se radosno odazivaju njegovom pozivu i koji su voljni da se povjere njegovoj pastirskoj brizi. On kaže: “Ovce moje slušaju glas moj, i ja poznajem njih, i za mnom idu.” On se tako brine za svaku pojedinu ovcu kao da je ona jedina cijeloj kugli zemaljskoj. IZ 140.1

“I svoje ovce zove po imenu, i izgoni ih... i ovce idu za njim, jer poznaju glas njegov.” Pastir na Istoku ne tjera svoje ovce pred sobom. On se ne služi ni silom ni zastrašnjivanjem, nego ide pred njima i zove ih. One poznaju njegov glas i idu za njim. Naš Spasitelj i Pastir postupa isto tako sa svojim ovcama. Pismo kaže: “Vodio si narod svoj kao ovce rukom Mojsijevom i Aranovom.” Isus kaže preko proroka: “Ljubim te ljubavju vječnom, zato ti jednako činim milost.” On nikog ne prisiljava da ide za njim. “Vukoh ih uzicama dobrote, vezama ljubavi svoje.“⁹ IZ 140.2

Ni strah pred kaznom ni nada u vječnu nagradu ne gone Kristove učenike da idu za njim. Oni razmišljaju o bezgrešnoj Spasiteljevoj ljubavi, koja se otkrila u toku cijeloga njegovog zemaljskog života od jasala u Betlehemu do križa na Golgoti, i pogled na njega ih privlači, oplemenjuje i osvaja. U srcima se rađa ljubav. Oni slušaju njegov glas i idu za njim. IZ 140.3

Pastir ide ispred svojih ovaca i prvi se izlaže opasnostima puta. Isto tako postupa i Isus sa svojim narodom. “I kad svoje ovce istjera, ide pred njima.” Put koji vodi u nebo, posvećen je Spasiteljevim tragom. Možda staza izgleda strma i trnovita, ali Spasitelj je njome prošao; svojim stopama je izgazio oštro trnje,” da bi nama olakšao put. On je nosio sve terete, koje mi moramo nositi. IZ 140.4

Iako se uznio na i_bo k Ocu i sjedi s njime na prijestolu svemira, Isusova ljubav je ostala ista. Njegovo srce je i danas puno saučešća prema bijedi čovječanstva. On širi ruke, da obilno blagoslovi svoje, koji su na svijetu. “I nikada ne će izginuti, i nitko ih ne će oteti iz moje ruke.” Duša koja se preda Kristu skupocjenija je u njegovim očima od cijeloga svijeta. Da bi spasio samo jadnu dušu za svoje carstvo, Spasitelj bi pristao da umre na Golgoti. On nikada ne će napustiti dušu, za koju je umro. Ako oni, koji idu “za njim, ne odluče da ga ostave, on će ih čvrsto držati. IZ 140.5

U svim našim nevoljama imamo Pomoćnika, koji nas nikada ne će iznevjeriti. On nas ne ostavlja, da se sami borimo protiv iskušenja, protiv zla, i da nas na kraju slome brige i nevolje. Iako je On sada sakriven od naših tjelesnih očiju, ušima vjere mi slušamo njegov glas, koji nam govori: ”Ne boj se, ja sam stobom! Ja sam... živi, i bijah mrtav, i evo sam živ u vijek vijeka.“¹⁰ Ja sam podnio vaša stradanja, iskusio vaše borbe, borio sam se s vašim iskušenjima. Poznajem vaše suze, jer sam i ja plakao. Poznajem tajne boli, koje se ne povjeravaju nijednom ljudskom srcu. Ne mislite da ste napušteni i bez utjehe. Ako vaš bol ne dira ni jedno ljudsko srce, gledajte u mene, i vi ćete živjeti. “Ako će se i gore pomaknuti i humovi se pokolebati, opet milost moja ne će se odmaknuti od tebe, i zavjet mira mojega ne će se pokolebati, veli Gospod, koji ti je milostiv.”¹¹ IZ 140.6

Ma koliko pastir volio svoje ovce, Isus osjeća veću ljubav prema svojim sinovima i kćerkama. Isus je ne samo naš pastir, on je i naš “vječni Otac”. On kaže: ja poznajem svoje ovce, i moje mene poznaju, kao što Otac mene poznaje i ja poznajem Oca.” Divnih li riječi I Veza, koja postoji između njega, — njega, jedinorodna Sina, koji je u naručju Očevom, njega koga Bog naziva svojim “drugom”, — i vječnog Boga, služi kao slika veze, koja postoji između Krista i njegove djece na zemlji.¹² IZ 141.1

Isus nas ljubi, jer smo dar njegovog Oca i nagrada za njegovo djelo. On nas ljubi kao svoju djecu. Čitaoče, on te ljubi. Ni samo nebo ne može dati ništa veće, ništa bolje. Uzdaj se u njega! IZ 141.2

“Zato me otac ljubi, jer dušu svoju polažem, da je opet uzmem.” Ovo znači: Moj Otac vas je toliko ljubio, da sam mu ja miliji, zato što sam dao svoj život, da vas otkupim. Postavši vaš zamjenik i vaš jamac, prinijevši na žrtvu svoj život, da bih pokrio vaše dugove, vaše prijestupe, postao sam miliji svome Ocu. IZ 141.3

“Dušu svoju polažem, da ja opet uzmem. Nitko je ne otima od mene, nego je ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti je i vlast imam uzeti je opet.” Iako je Isus kao član ljudske obitelji bio smrtan, on je kao Bog svijeta izvor života. On je mogao da izbjegne smrt, mogao je da ne postane njen plijen, ali je dragovoljno položio svoj život, da bi nam darovao život i besmrtnost. Ponio je grijehe svijeta, uzeo je na sebe njegovo prokletstvo, pristao je na žrtvu, da ljudi ne bi zauvijek poginuli. “A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscjelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki od nas se okrenu svojim putem; i Gospod pusti na nj bezakonje svih nas.“¹³ IZ 141.4